Animal models in biocompatibility assessments of implants in soft and hard tissues

Abstract

The ethical dilemmas of using animals as in vivo models in preclinical and clinical examinations have been increasingly present in recent decades. Small laboratory animals (rats, rabbits) will continue to be used because they are cost-effective and permit the formation of statistically testable cohort groups; a task that, for financial, maintenance and care reasons, is almost prohibitive for larger animals. Technological advances in the production of new biomaterials for clinical use are enormous, but screening tests and methods used to assess biocompatibility lag behind these advances. The assessment of biological responses is slow and based on millennial recovery mechanisms in eukaryotic organisms. Therefore, the goal of researchers in this field is to re-evaluate old methods of biocompatibility assessment and introduce new methods of evaluation, especially for in vivo testing. In that sense, a revision of the ISO standards was planned and conducted in 2017, which insisted on cytotoxicity testing in cell lines and produced concrete proposals on how biocompatibility should be quantified. In vivo biocompatibility evaluation of biomaterials used for soft tissue recovery commonly utilises rats. Rabbits are recommended for implants used for hard tissues, because of the rabbit’s size, the possibility of implanting the biomaterials on a larger bone surface, and because of the peculiarities of rabbit bone tissue that favours rapid recovery after bone defects and enables easy reading of the results.

Etičke dileme koje proizilaze iz korišćenja životinja kao in vivo modela u pretkliničkim i kliničkim ispitivanjima su sve prisutnije poslednjih decenija. Male laboratorijske životinje će se koristiti i u neposrednoj budućnosti zbog ekonomske isplatljivosti, kao i zbog toga što omogućavaju formiranje grupa iz kojih se mogu dobiti statistički obradivi podaci, što nije slučaj sa velikim životinjama. Tehnološki napredak u proizvodnji novih biomaterijala za kliničku primenu je ogroman, ali skrining testovi i metode koje se koriste za procenu biokompatibilnosti zaostaju za tim napretkom. Procena biološkog odgovora nakon implantacije biomaterijala je spora i zasniva se na milenijumskim mehanizmima oporavka prisutnim kod eukariota. Cilj istraživača iz ove oblasti je preispitivanje klasičnih metoda procene biokompatibilnosti i uvođenje novih, posebno za in vivo istraživanja. U cilju ostvarivanja ovog zadatka, u 2017. godini je sprovedena revizija odgovarajućih ISO standarda, pa se sada insistira na ispitivanju citotoksičnosti novih biomaterijala na ćelijskim linijama. Takođe, neki istraživači su izneli konkretne predloge o uspostvaljnju novih načina procenjivanja biokompatibilnosti. U proceni biokompatibilnosti biomaterijala in vivo koji se koriste za oporavak mekog tkiva, uobičajeno se koriste pacovi, dok se kunići preporučuju za implantate koji se koriste za tvrda tkiva zbog njihove veličine i mogućnosti implantacije biomaterijala na veću površinu kostiju, kao i zbog osobenosti koštanog tkiva kunića koje se brže oporavlja nakon oštećenja i omogućava lako očitavanje rezultata.